Rušenje verskog nasleđa Bukurešta
Istorija verskog nasleđa Bukurešta u 20. veku, posebno u njegovoj drugoj polovini, bila je jedan od smrtnih udaraca koje je naneo komunistički režim.

Marija Nenadić-Zurka и Steliu Lambru, 24.02.2025, 15:28
Istorija verskog nasleđa Bukurešta u 20. veku, posebno u njegovoj drugoj polovini, bila je jedan od smrtnih udaraca koje je naneo komunistički režim. Gubici baštine bili su veliki i nenadoknadivi, uključujući i čuveni manastir Vakarešti, najveći pravoslavni manastir u jugoistočnoj Evropi, koji je bez oklevanja srušen. Većina priča o verskom nasleđu izgubljenom između 1950-ih i 1980-ih otkriva stav prezira i arogancije koji su režim i njegovi aktivisti imali prema prošlosti Rumunije. Istoričarka Speranca Diakonesku radila je u Kancelariji za nacionalnu kulturnu baštinu opštine Bukurešt. Godine 1997, intervjuisana od strane Centra za usmenu istoriju Rumunske radiodifuzije, pokazala je kako se režim odnosio prema verskom nasleđu koje ga je iritiralo.
„Stvari su išle uzlaznom krivom, ali je postojao kontinuitet u smislu da su rušenja počela na početku režima, a usput su se intenzivirala. Shodno tome, sa izgradnjom raznih novih delova prestonice, faze izgradnje uključivale su i rušenje važnih, istorijskih i arhitektonskih lokaliteta koji nisu bili zaštićeni. I ovo od početka. Bila je to crkva u Stežaruluju na Dvorskom trgu, koja je pala kada je izgrađena Sala Palate i ceo stambeni kompleks. To je bila i politika tokom 50-ih i 60-ih godina. Ali onda su se rušile jedna, dve, do veoma velikih razmera kada je napravljena gradnja na velikoj površini, područje Građanskog centra, gradnja na području ne samo velikom, već i oblasti sa istorijskom tradicijom Bukurešta. Područje je obuhvatalo mnogo crkava, mnogo starih kuća i u to vreme gubitak istorijskog i arhitektonskog nasleđa grada Bukurešta bio je veoma veliki“.
Vrhunac prezira dostignut je osamdesetih godina prošlog veka kada je počela takozvana urbanistička sistematizacija Bukurešta. Tada je versko nasleđe koje se nalazi u novom građanskom centru koji je Nikolae Čaušesku gradio iznad starog Bukurešta srušeno ili premešteno. Speranca Diakonesku se prisetila i slučaja Pantelimonove crkve, koja se nalazi na ostrvu na istočnoj ivici Bukurešta, srušene 1986. godine.
„Bilo je arheoloških iskopavanja, čišćenja lokaliteta, spašavanja važnih delova nasleđa i pravog rušenja. Ovo bi bile faze. Problem je bio u tome što je tu bio nadgrobni spomenik Aleksandra Gike i nekoliko ramova, crkveni natpis iz 1752. godine, nadgrobni spomenik iz 18. veka, dovratnik, stub Pantelimonove crkve, kameni i drveni svećnjak, okrečen i pozlaćen, što je bilo nešto posebno i mislim da je unikatno, iz 1752. godine. Nalazio se kod nadgrobnog spomenika kneza Aleksandra Drugog Gike. Sve su bile veoma lepo izrađene i u prilično dobrom stanju očuvanosti“.
Prezir prema nasleđu bio je široko rasprostranjen, od onih koji donose odluke do jednostavnih radnika. Speranca Diakonesku.
„Podižući nadgrobni spomenik, pronašli su sarkofag Aleksandra Gike. A onda se desilo nešto čudno i neprijatno. Odlučili su da izvrše arheološka istraživanja ovog leša, koji je bio veoma dobro balzamovan, u olovnom i drvenom kovčegu. Kroz špijunku u olovnom kovčegu videlo se da je telo prilično očuvano. Karbonizovan, ali dobro očuvan. I onda se otvori olovni kovčeg, otvori drveni kovčeg i počeše da mere, skidaju mu košulju, skidaju mu pojas da vide da li ima zlatni medaljon ili ima nešto zlatno ispod pojasa. Bio je prisutan ceo odbor. Bili su veoma ogorčeni što ima samo jedan krst i prsten. On je bio pretendent na tron Ujedinjenih kneževina, bio je ličnost, kako je mogao da ima tako malo? Ono što je sigurno jeste da je odlučeno da se olovni kovčeg odnese u muzej, jer je to bio muzejski eksponat, a ono što je ostalo od jadnog vladara strpano je u plastičnu kesu i ostavljeno u žbunju. Da je počeo lagano da smrdi. I morali smo da se, zajedno sa koleginicom, svim silama borimo da mu napravimo jeftin kovčeg, od nekih bednih dasaka, i iskopamo mu grob. Istina, u tome nam je pomogao i sveštenik, koji je bio spreman da ustupi jedan od prostora u crkvenom parku. Uradili smo i neku vrstu ponovnog sahranjivanja. Ne nužno zato što me je savest pekla, ali mi se činilo toliko nepravednim da ova ličnost naše istorije pretrpi tako nešto da sam se osećala obaveznom da mu napravim pomen“.
U drugoj polovini 20. veka, versko nasleđe Bukurešta je uništeno bukvalno, a ne samo figurativno. A ono što se tada dogodilo ostalo je samo u dokumentima.