“The Breakup”, u Galeriji Mobius u Bukureštu
„The Breakup” (Raskid) je afektivni performans izgrađen na modernom pojmanju romantičih raskida. Predstava je svoju premijeru imala u Galeriji Mobius u Bukureštu posle izvođenja u Češkoj i Slovačkoj.
Ljubinka Stankov и Eugen Cojocariu, 30.11.2024, 12:10
„The Breakup” (Raskid) je afektivni performans izgrađen na modernom pojmanju romantičih raskida. Predstava je svoju premijeru imala u Galeriji Mobius u Bukureštu posle izvođenja u Češkoj i Slovačkoj.
Produkciju radi grupa evropskih umetnika na čelu sa rediteljkom Joanom Paun. Joana Paun je rediteljka koja svoj rad fokusira na ljudsko ponašanje u izazovnim situacijama. Ona nam je govorila o produkcijskom timu predstave:
„Početni tim su činili umetnici iz Slovačke, a ja sam napravila pilot sa nečim potpuno drugačijim od onoga što se sada može videti u Rumuniji. Februar je bio ultra hiper interaktivan. Uglavnom, dva gledaoca su odvojena jedan od drugog bez poznavanja, po nekakvom našem uputstvu.
Nije mi se dopalo to što je ispalo i vratila sam se nekim drugim izrazima, recimo sigurnijim, performativnim, koji su mi više odgovarali. Želela sam da emotivno govorim publici o tome šta to znači za svakog od nas, posebno za njih, a ne toliko za mene. „Raskid“. …
I ekipa u Bratislavi je imala jezgro koje smo sačinjavali ja i scenograf Matěj Sýkora. Igrali smo stoni tenis našim idejama. „Kako bismo mogli” ili „kako bih ja mogla” da nateram gledaoce da osete nešto približno tome što im se stvarno dešava onda kada vole, pa se posle rastanu?
Imala sam fiksaciju, sve što me je interesovalo bilo je da publici predstavim dve osobe koje se ljube i otkrivaju sebe prvi put. Neka vrsta prvog poljupca kojeg smo svi doživeli i da postepeno dodajem druge slične aktivnosti, koje da nastave ovo emotivno putovanje.”
„The Breakup” je diskretno ali intenzivno iskustvo, stvoreno da natera publiku da razmišlja o odnosima dvoje zaljubljenih. Zašto „The Breakup” (Raskid)? Kaže nam Joana Paun:
„Ovo je tema koja me je i lično interesovala, jer mi je u privatnom životu teško bilo da prebolim. Odnosno, nečiji izlazak iz tvog života, ili tvoj izlazak iz nečijeg života naročito kad je romantičan, ali ne samo, znači zakčjučetak tog odnosa.”
Rediteljka Joana Paun i njena ekipa istražuju teritoriju čije su granice između osećanja i tehnološkog progresa labave i nejasne. Sa Joanom Paun razgovarali smo o performansu i o tome kako ga je publika primila:
„Kad smo kod recepcije della, nikad ne možeš biti siguran šta čovek oseća, čak ni onda kada sa njim pričaš. Ili, molim lepo, kako se performans primio. U Slovačkoj smo snimali u Bratislavi i u nekim manjim gradovima, gde su bili i mladi i stari. Mladi su bili vatreni i dobro su prihvatili ideju i želju da izraze svoja osećanja i da malo siđu u sebe. To smo zaključili iz odgovora. Oni, publika, reaguju dva puta. Videli smo to u načinu na koji su reagovali, kao da su želeli da se opširno izraze, da se svuku, čak iako je sve bilo anonimno.
Znači ova mlada publika i mislim tu na one kojima je 18, 25, 26 godina, sa zadovoljstvom je učestvovala u traženjima i emocionalnim iskustvima koje susreću često i čak i kulturološki.
Predstava nudi publici dva QR koda putem kojih mogu da komuniciraju. Više o toj vrsti interakcije kaže nam rediteljka Joana Paun:
„Da, to je link kojeg dobiješ na telefonu, i gde možeš da odgovoriš. A tvoj odgovor se posle uključuje u predstavu i postaje javan, čak iako je sve anonimno. U pitanju je mali broj ljudi u publici, njih desetak. Imali smo i predstave sa četvoro ljudi, imali smo i sa sedamnaest. Ali najbolje je funkcionisalo kada su u sali bili 10 ljudi. Stvara se neka vrsta zajednice i nastaju trenuci predstave koji se dopunjuju, a publika se prepušta nama. Na neki minimalan način.
Znači u pitanju je vrlo jednostavna predstava, nije komplikovana. I svaki put ljudi reaguju različito i svaka predstava je različita. Ponekad su veoma uključeni, u zavisnosti od sopstvenog raspoloženja u tom trenutku.Osećamo im puls, glumice osećaju publiku, ali ne menjaju tempo, ne menjaju svoja delovanja u zavisnosti od otvorenosti publike, od spremnosti da se ukluči ili od činjenice da im je dosadno. To znači da mi je veoma teško da odgovorim na pitanje kako je publika primila predstavu”.