Velika Britanija oduvek je imala po nešto da kaže u procesu evropske integracije. Na početku, još od prvih koraka posle drugog svetskog rata, Velika Britanija se držala po strani od francusko-nemačkih napora inspirisani Beneluksom. Inaće, odavno britanci se nesmatraju kao deo evropske građevine. U prvom redu, oni su gledali više na ceo svet, nego na Evropu. Imajući imperiju koja je kasnije postala Komonvelt, zajednicu koja je inspirisala i postsovjetsku epohu, Velika Britanija već je bila u jednoj međunarodnoj strukturi, organizaciji koja se širila na više kontinenata i u kojoj je odigrala snažnu ulogu. Prva industrijska sila, sa mnogobrojnim prioritetima doktrine i filozofije, Velika Britanija nije bila spremna da odustaje od svoje snage u oblasti čelika i uglja. Proizvodnja čelika je bila pokazatelj ekonomskog razvoja, a za čelik su potrebne ruda i ugalj. Velika Britanija je bila na vrhuncu proizvodnje čelika, sa rudom koju je donela iz celog sveta i ugljem kojeg je sama proizvodila. Kada je kontinet počeo da se ujedini u okviru plana Šuman, Velika Britanija nije se uključila i imala je protivni stav. Naravno, radi se u prvom redu o zaštiti jednog istoriskog snažnog aduta, ali i o onome što istoričari i politolozi nazivaju prirodnim trendom Velike Britanije da se izoluje. Ona je uložila velike napore u izgradnji građevine koja da bude konkurent Evropskoj zajednici stvorenoj 1951 godine. 1957 godine evropljani su prevazišli pitanje zajednice čelika i uglja i pokrenuli su širu Ekonomsku zajednicu sa većim ambicijama. Ni potpisivanje sporazuma iz Rima 1957 godine nije donelo Veliku Britaniju u evropsku građevinu. 1960 godine, Velika Britanija okuplja više država, uglavnom severnih i potpisuje se u Stokolmu konvencija o stvaranju Evropskog udruženja slobodne trgovine. Dok Evropska zajednica ima za cilj produbljavanje integracije država članica sa zajedničkim politikama u sve više oblasti, slobodna razmena ima kao ambiciju samo realizaciju razmene bez taksa. U ovom Udruženju članice još su bile Danska, Norveška, Švedska, Austrija, Švajcarska i Portugal, a kasnije su postale članice Finska i Island. Severne države uvek su bile uzdržanije, Norveška je odbacila pristupanje Evropskoj zajednici, dok Danska i Švedska, članice Unije stoje daleko od projekta zajedničke monete. Finska u zamenu pristupila je kasnije EU, ali u potpunosti učestvuje u ovom procesu. Na isti način ponašaju se Austrija i Portugal. Inaće i sama Velika Britanija je odustala od slobodne razmene i pristupila je Zajednici 1973 godine. Velikom Britanijom i engleski jezik je ušao u evropske procedure koji se brzo širio, ali je London učestvovao u evropskom projektu povućenom kočnicom. Imala je više ideja protivljenja od uključivanja. Dok Francuska i Nemačka su odustale od njihove tradicionalne monete, za Veliku Britaniju je bilo normalno da očuva funtu. Premijerka Margaret Tačer je upisala zahtev Vratite mi novac! U evropskoj filozofiji, a poslednjih godina partneri iz EU su pod pretnjom razvoda od strane premijera Devida Kamerona. Možda britanci i znaju ili predviđaju nešto, jer su nas oni i naučili da treba da vućemo ozbiljne pouke iz onoga što se događalo u toku istorije.
Korisni linkovi
Copyright © . All rights reserved